Kolika ti je plaća?

Guliver/Thinkstock

Pitanje koje očekujemo za obiteljskim stolom, s prijateljima, ali katkad i kolegama na pauzi, istovremeno je i tabu tema. Što zapravo povlači ovo tako naizgled jednostavno pitanje i je li ga u 2019. godini, više od 100 godina od radničkih prosvjeda u Chicagu, i dalje potrebno postavljati kao svojevrsnu tajnu?

U mjesecu koji započinjemo obilježavanjem Međunarodnog praznika rada, u spomen na velike radničke prosvjede u Chicagu krajem 19. stoljeća, mediji i civilno društvo se prisjećaju, ali i podsjećaju na to da su prava radnika i dalje nešto na čemu se treba raditi. Osmosatno radno vrijeme, plaćeni prekovremeni, prijava radnika, ali i kvalitetan Zakon o radu te dostatna plaća, samo su neke od stavki koje su se posljednjih dana spominjale.

Nekoliko dana prije obilježavanja Praznika uz ćevape ili grah, našla sam se s prijateljicom da bismo ju pripremile za intervju za posao. Prvo pitanje koje se potegnulo bilo je: ”Koliku da plaću kažem da želim imati? Nemam uopće pojma, koju cifru da spomenem?” Krenule smo malo gledati po web-stranicama tržišnu vrijednost njenoga radnog mjesta i ubrzo sam se prisjetila koliko sam već takvih razgovora, ali i solilokvija, prošla otkad sam stigla na tu famoznu burzu.

Internet je prepun savjeta o tome kako pregovarati o plaći. Tako se spominje da posloprimci, ali i poslodavci vole kada razgovor za posao dođe na temu ‘plaće’, ali da na pitanja o istoj nevoljko odgovaraju. U većini slučajeva, pitanje plaće dolazi na dnevni red sastanka kad poslodavac iskaže ozbiljan interes za zapošljavanjem kandidata kojem to pitanje postavlja. Međutim, ako pitanje pokrenete prerano, kaže Internet, nemojte se začuditi ako vas osoba koja vas intervjuira više ne pozove na razgovor. Iako je pitanje sasvim legitimno, kao i pitanje plaćanja prekovremenih i prava na godišnji odmor, vaših obaveza i odgovornosti, pitanje visine plaće ne završava samo kao problem prilikom intervjua. Tako je poprilično česta situacija da se češće zna koliko zarađuju političari i planetarno poznati, ali ne i osoba koja radi stol do vas.

Visina plaće je zapravo prava tabu tema radnoga mjesta. Tek nekoliko poslodavaca objavljuje podatke o plaći prilikom objave oglasa za posao. Zaposlenici obično koriste, kao i moja prijateljica i ja, web-stranice za okvirne tržišne plaće za bolje dobivanje predodžbe o plaćama. Prema istraživanju servisa PayLab koje je provedeno u devet zemalja Europe na uzorku od 40.262 ispitanika, a od toga 4.277 ispitanika u Hrvatskoj, njih 74 posto složilo se da je plaća osobna informacija i dodaje da je to jako osjetljiva tema razgovora. Unatoč tome, čak 75 posto ispitanika bi ujedno htjelo znati koliko zarađuju njihovi kolege na poslu. Također, na pitanje razlike u stavovima prema transparentnosti plaća po razini primanja, zaposlenici koji zarađuju manje od prosjeka puno su više otvoreni za raspravu o svojim prihodima s okolinom (76%), a također ih više i zanima kolike plaće imaju njihovi prijatelji, poznanici, ali i kolege (80%). Ispitanici s nadprosječnim primanjima manje su skloni dijeliti takve informacije (67%), ali ih i u manjoj mjeri takve informacije o drugima zanimaju (76%). Zanimljiv je i podatak da od devet zemalja u kojima je provedeno istraživanje, ispitanici iz Hrvatske u najvećoj mjeri otkrivaju informacije o plaći prijateljima i poznanicima (69%). U najmanjoj mjeri informacije o plaći otkrivaju ispitanici iz Latvije (51%) te Finske (54%) i Poljske (54%). Također, tek nešto više od polovice ispitanika (njih 56%), smatra da bi zaposlenici unutar tvrtke trebali znati plaće svojih kolega.

Iako nisu sudjelovali u spomenutom istraživanju, priupitala sam dvoje visokoobrazovanih osoba što misle o pitanju visine plaće, ali i kakvo je njihovo osobno iskustvo s kolegama i nadređenima po tome pitanju. ”Nisam znao koliku plaću imaju moje kolege, osim u slučaju kada bi sami to otkrili. Poslodavci bi me na razgovorima za posao najčešće pitali koliku plaću tražim, nisu me nikada pitali koliko imam u trenutnoj firmi. Moram priznati da sam se u početku teško natjerao na razgovor o povišici, ali sam kasnije shvatio da je to normalna tema o kojoj se s poslodavcem može popričati. Mislim da plaće zaposlenika ne bi trebale biti transparentne jer bi takva situacija dovela do porasta negativnih situacija u radnom okruženju. Uvijek bi netko mislio da radi više od druge osobe i da zaslužuje istu plaću”, izjavio je Hrvoje Havaić, diplomirani muzeolog i polonist.

Jelena Mihovec, diplomirana novinarka, na tu je temu izjavila sljedeće: ”Na prošlom radnom mjestu nisam znala ničiju plaću i o tome se nikad nije pričalo, čak ni u apstraktnim iznosima, ali cijela klima tvrtke bila je hladna. Na trenutnom radnom mjestu, okolina je puno više prijateljska i znam tko ima koliku plaću, iako se o tome priča neslužbeno, a službeni stav je još uvijek da se to ne spominje. Kad je riječ o pregovaranjima o povišici, srećom, uvijek sam radila na mjestima koja imaju unaprijed razrađenu strukturu povišica koje su vezane za određene ciljeve koje treba ispuniti, tako da nikad nisam sama morala potegnuti to pitanje. Međutim, i da nije tako, mislim da na trenutačnom radnom mjestu ne bih imala problema s razgovorom o tome, jer je okruženje zdravo i otvoreno za sva pitanja ili nedoumice. Nisam sigurna da je nužno znati točan iznos za svakog zaposlenika, ali mislim da je važno znati raspon, planove i strukturu povišica i nagrađivanja ovisno o mjestu na hijerarhijskoj ljestvici – koliko god bi bilo lijepo da svi radimo samo da bismo bili korisni članovi društva, živimo u sustavu u kojem nam egzistencija uvelike ovisi o poslu i plaći koju za njega dobivamo, tako da bi svatko trebao imati pravo moći planirati za budućnost, a to možemo samo ako znamo što točno očekivati.”

Njemačka je 2015. godine objavila Zakon o izjednačavanju plaća muškaraca i žena, uz koji je stajala i obaveza poslodavcima da sve plaće moraju biti javne, bez obzira radi li se o javnom ili privatnom sektoru. Poanta njemačkog zakona jest izjednačavanje plaća, a put do toga, prema njihovom mišljenju, leži upravo u transparentnosti plaća. Iako kod nas izjednačavanje plaća muškaraca i žena već jest zakonska obveza, s obzirom na to da i Zakon o radu i Zakon o ravnopravnosti spolova propisuju da muškarci i žene moraju biti “jednako plaćeni za jednak rad i rad jednake vrijednosti”, hrvatska stvarnost je takva da se zakoni često ne provode kako spada. Iste godine, pod geslom ‘jednaka plaća za jednaki rad’ Vlada Republike Hrvatske je usvojila Akcijski plan za uspostavu sustava plaća, kojim bi se konačno trebalo uvesti reda i transparentnosti, prije svega u javnom sektoru, ali i u privatnom. Rezultate ovoga plana tek nam je vidjeti. Na pitanje smatra li da žene rjeđe pitaju za povišicu, kao i da češće kažu niži prijedlog plaće, na svome osobnom iskustvu Mihovec odgovara: ”Apsolutno, mislim da tu postoji začarani krug – svjesne smo koliko  uopće zapošljavanje kao takvo može biti minsko polje puno pitanja o tome planiramo li imati djece ili s kim živimo. Onda se to često samo prenosi dalje, pa kad i dobijemo posao, ne želimo ga potencijalno ugroziti i činiti išta što bi nas moglo nekako označiti kao konfliktne ili agresivne.” Iako smo svi barem jednom u životu saznali nečiju visinu plaće i pitali se ”Zašto toliko?”, problem koji se pojavljuje u cijelome svijetu jest taj da su žene i dalje manje plaćene od muškaraca. A taj problem ne zaobilazi niti Hollywood. Nakon što su prije tri godine hakeri provalili u e-mail sustav filmskog studija Sony, Jennifer Lawrence je saznala da je u ravnopravnoj ulozi s Chrisom Prattom u filmu ”The Passengers” dobila manji honorar, i to od nekoliko milijuna dolara. Tada je u otvorenom pismu izjavila: ”Nisam bila ljuta na Sony. Bila sam ljuta na sebe. Podbacila sam kao pregovarač jer sam prerano odustala. Nisam se željela nastaviti boriti za milijune dolara, koje iskreno, zbog dviju franšiza, ne trebam”, napisala je tada Jennifer Lawrence u svom pismu. Dodala je kako se prilikom pregovora nije željela nametnuti kao “teška” ili “razmažena”. Samo za usporedbu, te iste godine najplaćeniji glumac u Hollywoodu bio je Robert Downey Jr., s prosječnim honorarom 80 milijuna dolara. U odnosu na njega, Jennifer Lawrence, najplaćenija glumica, zaradila je 35 posto manje, odnosno ”tek” 52 milijuna. Postavlja se pitanje: Bi li se ovaj problem, i to ne samo u Gradu snova, potencijalno smanjio kada bi, poput Njemačke, sve plaće bile transparentne, a s njima i opis rada? Dotad, pitanje koje ćemo si prilikom traženja posla, ali i na radnome mjestu i dalje postavljati bit će to isto, repetativno pitanje plaće, s nadom da nećemo zaboraviti da naša stvarna vrijednost nije ona izražena u kunama. Ili, kako je krenulo s odljevom mozgova, u eurima.