Eksperimentalni grad slavi 50 godina

Eksperimentalni indijski grad Auroville ove godine slavi 50 godina od osnutka. Zamišljen je kao univerzalni grad u kojemu će muškarci i žene svih nacija, svih vjera i svih političkih uvjerenja živjeti u miru i slozi. Naglasak je na skladu, cjeloživotnom učenju, napretku i neposjedovanju stvari. Koliko se od toga postiglo?

Jeste li ikada zamislili da živite u harmoniji i slobodi, bez nametnutih društvenih normi? Tamo gdje se zajednica temelji na međusobnom povjerenju bez obzira na nacionalnost, vjeru i novac i gdje vrijedi legendarna “Neću politiku u svoju butigu”? Zapravo, da se probudite u totalno suprotnom okruženju nego što je to danas u većini gradova svijeta? Meni se to dogodi svaki dan nakon što čujem vijesti. E sad, dobra je vijest to da postoji grad koji je blizu tog ideala – ime mu je Auroville. Loša je vijest to što je u Indiji i da ipak ima mana. Kao i svako idealno društveno uređenje – na papiru funkcionira savršeno, ali uvijek ima ljudi koji se pobrinu da u praksi to baš i ne bude tako.

Ideja

Auroville je predviđen za 50.000 ljudi, ali trenutačno u njemu živi samo oko 2.700 ljudi iz 50 zemalja svijeta. Podijeljen je u četiri zone, a žitelji se bave poljoprivredom, obnovljivom energijom, umjetnošću i proizvodnjom. Posvećeni su i eksperimentima, samoodrživom razvoju, solarnoj energiji… Buddha Garden je, primjerice, farma na kojoj eksperimentiraju sa sustavom za navodnjavanje, čime štede goleme količine vode.

Svi su zapravo volonteri koji dobivaju naknadu za svoj rad u raznim oblicima ili čak razvoju zajednice doprinose svojim novcem, a grad se inače financira kroz razne organizacije, od strane države, iz profita njihovih komercijalnih sektora (izrada tkanina, razglednica, lončarstva, razne rukotvorine, organska hrana, ugostiteljstvo, arhitektura, glazba…), kuća za goste grada, donacija…

Zanimljivo je da nitko ne posjeduje ništa, odnosno sve je u vlasništvu Auroville Foundation, a ljudi se očito ni ne opterećuju time kamo novac ide. Besplatno je puno toga – umjetnički i kulturni programi, struja, osnovna zdravstvena njega, obrazovanje… Učenici sami biraju predmete koje žele, a cilj je da otkriju sebe i ostvare svoj potencijal. U zdravstvenoj njezi su prisutne i alternativne metode kao što su ayurveda, akupunktura i masaža. Duhovni centar Matrimandir je centralni dio i duša mjesta je odnosno zlatna kugla (čine je 1.415 ovelikih zlatnih diskova i građena je 37 godina) za meditaciju. Izgled neke podsjeća na zlatnu golf lopticu, a neke na lotus u punom cvatu oko kojeg su predivni vrtovi.

Povijest

Osnovan je prema napisima velikog indijskog filozofa Sri Aurobinda, dok je za konkretnu formu i naziv zaslužna njegova suradnica, Mirra Alfassa, duhovni vođa, poznata kao “Majka”. Godine 1965. angažirala je arhitekta Rogera Angera da dizajnira grad, a zaštitio ga je i UNESCO. Cilj je bio stvoriti mjesto cjeloživotnog učenja i konstantnog napretka. Mjesto koje ne pripada nikome, univerzalni grad u kojemu će muškarci i žene svih nacija, svih vjera i svih političkih uvjerenja živjeti u miru i slozi. Svrha mu je ostvariti jedinstvo čovječanstva. Nakon Majčine smrti 1973., autonomiju grada osigurala je indijska Vlada osnivanjem “Auroville Foundation Act”. Sudeći prema službenoj stranici grada, interes ljudi za takvim društvom postoji i ideja kao takva živi. Smještajnih kapaciteta nema puno, grad ne gradi kuće koje možete dobiti, a da biste živjeli u Aurovilleu i imali svoju kuću, morate zapravo imati novac i izgraditi je.

Utopija ili svjetla budućnost?

Mišljenja oko ovog grada su podijeljena. Uz one koji odobravaju takav hippie model, drugi se pitaju je li to propali eksperiment i utopija koja se otela kontroli? Novinarka Maddy Crowell otišla je u Auroviile kako bi vidjela i drugu stranu medalje. U razgovoru sa stanovnicima, otkrila je nekoliko problema: prije svega, sigurnost žitelja i nepostojanje kontrole novca. Nema prisilno provedenih mjera pa se na neke stvari moguće i oglušiti – tipa, na nepijenje alkohola. Budući da grad nije ograđen ogradama, u njega mogu ući ljudi iz okolnih sela pa se navodno događaju i pljačke, seksualni napadi ili ubojstva. Preporučeno joj je, kaže, da ne hoda sama noću. Na ulazu kupite Aurocard, karticu kojom plaćate, ali moguće je, kaže, platiti i gotovinom. Problem je i što tamošnja ekonomija očito nije dovoljno jaka da bi se zaradilo dovoljno novaca pa žitelji dolaze s nekom ušteđevinom i također odlaze na nekoliko mjeseci u svoje zemlje zaraditi novac i vidjeti prijatelje. A tu je očito i svojevrsni kult ličnosti – slika “Majke” je, kako kaže, sveprisutna.

Premda nema službene Vlade ni policije, radi administracije se spontano formiraju odbori uz čiju pomoć nešto morate obaviti. “Majka” je u svakom slučaju pokrenula divnu ideju, a hoće li i to ostati samo utopija na papiru, još ćemo vidjeti. Bilo bi divno da se riješe anomalije i da napokon dobijemo barem idealan grad, kad već ne možemo državu. Prisjetimo se, s idealnom društvenom zajednicom mučili su se i mudri grčki filozofi. Platon je, primjerice, bio zaokupljen savršenim društvenim uređenjem i idejom idealne države. Po njemu je cilj države sreća svih građana, s naglaskom na odgoju, a država savršeno dobra kada je mudra, hrabra, umjerena i pravedna. Kao što vidimo, do danas taj njegov ideal nije ostvaren, nego je bio i ostao samo utopija.

 

mm
Željkica Makanec

lifestyle novinarka